Sigurna vrata iranskog režima
Maduro je pokušao pobjeći u sigurnu sobu. Pripadnici Delta forsa uhvatili su ga prije nego što je zatvorio čelična vrata. Sve je bilo gotovo za manje od 30 minuta. U tom trenutku u Iranu su veliki antirežimski protesti ušli u šesti dan. Iako na drugom kraju svijeta, ove dvije zemlje su povezanije nego što se to na prvi pogled čini.
U strateškom su partnerstvu još od vremena Uga Čaveza (tzv. Axis of Unity). Decenijama grade strateške, vojne, ekonomske i bezbjednosno-financijske veze.
Iran šalje tehnologiju venecuelanskoj naftnoj industriji. Preko zajedničke banke zaobilaze američke sankcije. No, najvažnija uloga Venecuele jeste da bude platforma za iranske proksi terorističke strukture Hezbolah i posebno Hamas.
Zašto Iran podržava Hamas? Zašto je stvorio Hezbolah? Zašto uopće ima agendu rušenja izraelske države?
Da bismo shvatili trenutno situaciju, moramo se vratiti bar do 1953. godine, kad su britanske i američke službe provele možda i prvu obojenu revoluciju u povijesti. Na ulice Teherana izvukli su prostitutke, kriminalce, lokalne bande, glumce i u velikoj psihološkoj operaciji srušili premijera Mosadika.
Mosadikov „grijeh“ bio je nacionalizacija iranske naftne industrije, koja je bila u rukama Britanaca. Pokušao je voditi suverenističku politiku u interesu iranskog naroda. Šah Pahlavi je izdao Mosadika, pobjegao iz zemlje, a nakon što je revolucija uspjela, Amerikanci su šaha doslovno za ruku vratili u Teheran.
Bilo je to poniženje koje iranski narod nikad nije zaboravio. I iako je pod šahom Iran imao rast BDP preko 10% 20 godina zaredom, 1979. teško bolesni šah morao je pobjeći iz zemlje.
Iransku revoluciju proveli su studenti, islamisti i komunisti, zajedničkim snagama. Slično i danas u svijetu radikalni woke ljevičari i islamisti zajedno ruše temelje zapadne civilizacije. Ako uspiju i zauzmu Britaniju ili Francusku, slijed događaja će biti kao i u Iranu; islamisti i komunisti su zajedno srušili šahovu vlast, onda su islamisti pobili komuniste.
Iranska revolucija iz 1979. imala je dva jasna cilja, uništenje države Izrael i širenje islamizma u cijelom svijetu, prvo šiitski (to je jedna od dvije dominantne verzije islama). U tu svrhu Iran ulazi u krvavi rat s većinski šiitskim Irakom. Vođa Irana ajatolah Homeini napravio je nešto što ni nacisti nisu radili - slao je djecu u ranim pubertetskim godinama kao žive mete, tzv. basije.
Ti dječaci iz siromašnih, provincijskih porodica, slabo naoružani, jurišali su na minska polja, bunkere i rovove s nikakvim šansama da prežive. Irački vojnici nisu mogli podnijeti te strašne scene. Dječaci su oko vrata imali Homeinijev ključ - jamstvo da će ući u raj kad poginu.
Džihad nije jeftin. Koštao je Iran 46 godina sankcija. Morali su se osloniti na vlastitu proizvodnju gotovo svega, a posebno hrane. Zemlja od 90 miliona mladih stanovnika treba mnogo hrane. Mnogo poljoprivrednih površina. I mnogo vode. Previše za iranske mogućnosti. I zato je Teheran bez vode. I zato je narod na ulicama.
Problem sa islamizmom je što on razgrađuje tuđe resurse i uspješan je samo dok se na tuđe može širiti. Tako je bilo kad je islam osvajao koljevku civilizacije Irak i Siriju... Dok je imao resursa, islam se širio, došao do Balkana (gdje je pokrao nebrojne tone srpskog zlata i još vrijednije, stotine hiljada najzdravijih srpskih mladića). I dan-danas oni krajevi Balkana koji su duže bili pod turskom nogom primitivniji su i pasivniji.
Iran se nije uspio proširiti na Irak. Nije preko svojih proksija srušio Izrael. I sad islamizam izjeda sam sebe. Ruši se pod teretom vlastite proždrljivosti. Režim u Teheranu broji posljednje dane. Ne toliko zbog sve bliže američke i posebno izraelske intervencije, nego zbog nezasitnosti vlastite ambicije. Narodski rečeno, zinuli su više nego što su mogli progutati.